Noć tišinom odzvanja do kraja. Prepleli se
kolosijeci dugi. Sivi peron prašan, pun od
nafte sjaja, korak njime zveči, u daljini
bruji. Kap po kap, i kiša se svlači. Umorna
i krupna ljetno veče dira, pod crni trak
se kose zavlači. A umorno, teško, nebo se
otvara. Svoja prsa svjetlo pokazuje trenom.
Ko kamenje drago što grudima sja,
u zaklonu vjetra, u tmini perona, tu na
kraju svijeta i dobra i zla.

Pavle Cvijić Pajo