Katalog sveže zagrebačke etikete Geenger možda je mali po obimu, ali kada govorimo o kvalitetu ima čime da se podiči, i ne samo zato što je konkurencija na ovom polju smešna u regionalnim okvirima (nadam se da Damir Avdić ne čita ovu kritiku, a i da čita, bez brige, nisam jugonostalgičar). To posebno važi za teži zvuk: hrvatski Hesus Attor i srpski Consecration ubeležili su svoja friška izdanja baš za ovu kuću. Novi paket zvukova koji stiže sa zagrebačke adrese sadrži dva nova izdanja, od kojih je svako na svoj način svojevrstan muzički vremeplov.

Pa, idemo hronološki – Hemendex je ekipa koja se iz raznih delova Hrvatske okupila pre neku godinu u Zagrebu, i posle sabiranja došla na ideju da želi da se bavi electro izrazom koji se vezuje za prvu polovinu osamdesetih godina prošlog veka. Dakle, ovi momci (i ako sam dobro video (a na nekim slikama jesam) jedna devojka) više vole svog Garyja Numana nego Suicide, mada je ritam koji ih nosi u skladu sa dobom novog milenijuma ubrzaniji. Ovo je grupi drugi EP i sudeći po ovih pet pesama koji se nalaze na ovoj ploči – čeka je svetla budućnost.

Iako se uslovno pojava Hemendexa može povezati sa uspehom njihovih zemljakinja Lollobrigida, poluzaboravljenih zemljaka Leut Magnetik ili srpskih electro pop punk ekscesa poput Elektrolaste, ono što ih odvaja od pomenutih aktova ujedno je i njihova najveća i prednost i mana istovremeno. U pitanju je činjenica da su njihova new oredrovskim bas linijama zategnuta sintisajzerska divljanja uz pevanje na engleskom očišćena od svih lokalizama (ako izuzmemo pominjanje Tuđmana u naslovu uvodne pesme) . Hemendex zvuči kao prilično uverljiv bend koji je podjednako mogao nastati u Bukureštu, Braziliji ili Kopenhagenu, i to treba čitati (pre svega kao) kao veliko dostignuće u produkcijskom smislu. Svi oni željni PVC kajgane sa slaninom nema šeme da ostanu gladni u sudaru sa ovim kratkim ali vrlo slatkim muzičkim obrokom.

Susret sa drugim bendom u ovom prikazu na vremeplovu pritiska taster “plus deset godina” na osamdesete Hemendexa. Dobrodošli u grandžerske devedesete jer to je ono što Ruiz na svom drugom dugosvirajućem albumu najviše evocira – nove susrete sa Kurtom, Layneom i ostalom (zaboravljenom) bratijom iz Sijetla. Taj segment muzičkog identiteta grupe je najuočljiviji – dodajte tome novije ehoe grandža (Queens of the Stone Age), malo više stonera (Kyuss) i malo onog kako ga zovu plesnog novog novog talasa (Franz Ferdinand), ovu mešanu rok salatu poškropite radio-friendly sirćetom i dobijete Ruiz.

Od svih pesama sa ovog albuma, najviše mi se svidela Hey! I Can't! koja kao da je kidnapovana sa nekih tajnih sesija upriličenih povodom snimanja In Utero. S druge strane, iako je u pres materijalu ispisano tušta i tma pogrdnih reči na račun neoliberalnog globalnog kapitalizma, navodeći na pomisao da je Ruiz iskoristio svoje diskografsko čedo za simboličku borbu protiv zla, moramo priznati da je nama taj koncept sa papira izmakao na terenu. Više upada u uši tekstualna fokusiranost na međuljudske odnose, uostalom, letimičnom metodom je utvrđeno da je najviše korišćena reč u (btw, english) lyricsima zamenica “you”. Sve u svemu, simpatično izdanje za koje se nadamo da će naći svoju publiku. 
maare