Kao da neko diriguje koje albume ću da nabavim i čujem. Prvo je bio period tokom kojega sam poskidao, kupio, nabavio ogroman broj albuma, od kojih je vrlo, vrlo mali broj bio koliko toliko slušljiv i interesantan, a onda, taman kada sam polako počeo da gubim nadu, svako malo iskoči po jedan album koji danima zaokupi kompletnu moju pažnju i obezbjedi sate i dane audio uživanja, i taman kada se izguštiram, op, dopadne mi ruku još jedan album koji me iznenadi. „Adrift“ je upravo jedan od tih nekoliko albuma. Navikao sam da Scott "Wino" Weinrich-a čujem u vrlo električnom izdanju (The Obsessed, Shrinebuilder, Place of Skulls, ultra mega omni poznati i idolizovani Saint Vitus, te solo albumi), dok je „Adrift“ unplugged album. Mada, iako jeste „iskopčan“, nema ama baš niti najmanje dodirne tačke sa izvikanim MTV serijalom albuma. Također, „Adrift“ nije ni folk album. Nema ovdje onog tipičnog kaliforniskog hipi klaćenja, pretjerivanja i studiskih upeglavanja. Sigurno ste bar jednom imali prilike da čujete uličnog gitaristu. „Adrift“ je vrlo sličan tom doživljaju ulice; gitara, napukli glas i životna iskustva koja isplivavaju svakom riječju, svakim pokretom ruke, pogledom, svakim uzdahom i psovkom. Oštra, odsječna i provokativna izjava „I Don't Care“, akustična metal himna „Green Speed“, izravna „Whatever“, omaž Motörhead-u na „Iron Horse/Born to Loose“; ogoljeno, jednostavno, iskreno koliko se može a da nije baš snimak iz garaže. Solaže su većinom izvedena na električnoj gitari, ali Wino-v glas, tipična interpretacija, apsolutno dominantna akustična gitara, sve ove pjesme izdvajaju iz okeana svjetske produkcije. Moram spomenuti i čistu produkciju koja obezbjeđuje da se čuju i sve „imperfekcije“ (udaranje nogom, uzdasi, psovke sebi u bradu, udarci trzalice, sitnije greške), i utisak intime i kontakta sa izvođačem je još više naglašen. Ima albuma i albuma, izvođača i izvođača, ali samo ovakvi talenti mogu od jednostavnosti da naprave malo remek djelo. Na nekoliko mjesta sam naišao da Wino-a porede sa putujućim bardovima prošlih vremena. Poređenje nakon ovog albuma itekako stoji.
Nikola Franquelli