Nema sumnje da beogradski thrash metal sastav Nadimač spada u uži krug najbitnijih potkulturnih muzičkih pojava u zemljici Srbadiji na vododelnici prve dve decenije novog milenijuma. Ovo laskavo priznanje čupavi momci su zaslužili, bez potezanja veza, iz dva razloga. Prvi i važniji je iskazan talenat u presađivanju zapadnih uticaja u domaći milje bez posledica po autentičnost izraza grupe, na tragu onih urbanih mitova koji su proslavili starije kolege i sugrađane iz sastava Partibrejkers i, recimo, Presing. Bundžije koje laprdaju o „neprirodnosti“ zapadnjačkih uticaja na srpsku mladež, dobijaju brzopotezni šut u jajca posle samo nekoliko sekundi muziciranja Beograđana. Kao i u slučaju pomenutih kolega nešto drugačijeg izraza, pričamo o originalu koji svoje rođenje duguje prestoničkom betonu ’ladnom kao taštino srce.
Drugi razlog je činjenica, da su uz zlosrećne Space Eater (pevač Rna izgubio život u bizarnom požaru pre nešto više od dve godine), Nadimač najeminentniji domaći predstavnici tzv. neo-thrasha, u kome je ono „neo“ čisto vremenska odrednica koja označava povratak zdravim i proverenim kontinentalnim i prekookeanskim korenima (iz poslednje četvrtine prošlog veka) muzičkog (pod)pravca koji je u svojim osnovnim postavkama bio barem onoliko punk koliko je bio metal (dok se nije pojavio grandž i ukrao šou, a nekima bogami i smisao postojanja (da, da, mislim na thrash metal)). Sasvim dovoljno da leta Gospodnjeg 2011. Beograđani objavljuju svoj drugi LP za kinesku etiketu Area Death Productions.
Debi „Državni neprijatelj broj kec“ (2009.) jedan je od značajnijih zvučnih artefakata domaće proizvodnje čiji je datum izrade utisnut u prethodnoj deceniji. Trešeri su na reprezentativnijim komadima sa ove ploče uspeli da sačine smešu u kojoj se ne zna gde se završava otrovna šala a gde počinje smrtna ozbiljnost, i obrnuto. Pre jedno petnaestak godina, u kultnom novosadskom fanzinu „Tri drugara“, pevač nekadašnje beogradske hard core atrakcije Unison Stole je razvio zanimljivu teoriju suštine problema domaće muzičke scene. Poenta se sastojala u tvrdnji da na ovom delu Balkana u muziciranju nema sredine – ili su muzikanti preozbiljni ili totalno neozbiljni, ponudivši geografsko mapiranje po kome je Beogradu poželeo više šaljivih (kao da Blaža ni onda nije bio dovoljan) a Novom Sadu još ozbiljnijih bendova (Luna? La Strada?). „Hedšat u glavu“, „Metal je rat“, „Dlake na sapunu“ i „Zlo i naopako“ obrisale su ovako iscrtane granice – Nadimačima je uspelo da budu i neozbiljni i preozbiljni istovremeno, a iznad svega ekstremni, na radost ljubitelja muzičkog beskompromiserstva.
Tu negde leži moj problem sa novim, pandurski naslovljenim albumom grupe. Muzički, nema mu se šta preterano zameriti – beogradski sastav je čvrsto ukotvljen u metalskom kanonu koji nema nameru da napušta u potrazi za eksperimentom, dok je produkcija (i sama svirka) u odnosu na prvenac nešto bolja i zasigurno „zategnutija“, ali ne tako da bi pokvarila furioznu old school atmosferu iz koje lipte krv i znoj, bez ijedne suze. Ali ako pričamo o tekstualnom segmentu, udarnoj pesnici grupe, Nadimač su zanemarili talenat višedimenzionalnosti iskazan na prvencu, držeći se prostijih (i vulgarnijih) poetskih slika.
U takvom rasporedu, ovom paru ušiju vazda najviše prijaju angažovaniji songovi – uvodna Hapsi sve sa lakoćom uleće u katalog najprobranijih pesama grupe, svom silinom razbijajući u paramparčad neveselu sliku društveno-političke učmalosti u kojoj egzistiramo. Ko u ovoj pesmi ne čuje životni krik koji kao da pita „Dokle?“, sigurno nema uši. Osim nje, fromovski naslovljena Bekstvo od slobode u potpunosti zadovoljava apetit svih onih slušalaca koji u potkulturnim sadržajima tragaju za svojim identitetskim osloncem. Štaviše, pričamo o pesmi u kojoj je opevan ključni trenutak potkulture same: u njemu „ne“ okolini alhemijski prerasta u „da“ samom sebi.
Nažalost, ostale pesme na ovom izdanju (mi) nisu toliko zanimljive, iako mahom pršte od osobene crnohumorne poetike grupe. Ovaj, možda preoštar sud nije izrečen po nekim opštim aršinima nakon ispijanja hektolitara neke tamo muzičke mudrosti, već najpre po standardima na koje nas je sama grupa navikla, i ubeđen sam da, bez i najmanje želje da omalovažavam njihov primetan trud, oni to mogu bolje, ubitačnije i surovije. Tehnički aspekti su apsolvirani dok je spiritualni potencijal ostao da kašljuca u vazduhu, te ostaje nada da će u vremenu koje dolazi biti pretočen u nešto opipljivije, obilnije i masnije.
maare