Sanjah jednog jutra siv, ukleti brod
S belim jedrima obgrljenim nebom
Kroz huj talasa belih i proključale pene
Bokove sljubljuje. Brod tone u žal.

Kretao se olujom nošen, prkoseći Divu
Mornaru koji jedri s vitkim veslom crnim
I štapom prosjačkim pokazuje k nebu
Uz bljesak bure vuče brod niz beskraj

A iznad broda zvezda, u maglini tmine
Začuđeno gleda pocrneli talas čiji
Slap ko jezik ka njoj se uspravlja
Da joj se naruga, opustelom sjaju

Tad me nešto kosnu i protrljah oči
Zanoćio u telu kalderonski san
Skočanjena tama, stena moj brod satre
Nasukan, skliznuo je niz slap žute vatre.
To nadire sunce-speklo mi je obraz
Lešinare skupi, svaki me onjuši

Pod pećnicom dana moje meso kopni
Oči mi probada i grudi mi guši
Svilkasti zrak čudovišta veka
Spremam se jad što nosi
Novi dan jer Sunce ga sruši
Niz moj stomak, da ga iskljuca
Greje obraz nebo, suzu pakao suši

Odsanjah san ljubljen, naočita noći
Što sunce te zakloni
U meni zanoći.
I više nema oluje koja bi da spere
prokletstvo čame, sastrugane kože
uvenulih snova spram crnoga kralja
svetla i života
Što sve je, samo život nije

Leila Samarrai