Neki se od nas bave pisanjem, neki pripovedanjem, jedni slikaju dok drugi grade, pojednci nižu dok neki od nas pevaju, ali svi se bavimo pisanjem. Kako je to moguće? Pisati znači pripovedati, pripovedati znači slikati, a slikanje je niz poteza, tačaka, zareza, slika uklopljenih u celinu, smisao.
Za to je potrebno vreme, vreme koje u najvećem broju slučajeva nemamo, jer treba ići na posao, treba spremiti nešto za jelo, pospremiti kuću, posvetiti se voljenoj osobi. Ali vreme i rokovi nisu jedini neprijatelj pisaca.
Nije u pitanju samo fizička bol, kao posledica višečasovnog držanja pisaljke u ruci i sedenja u jednom te istom položaju, u pitanju je i inspiracija, ta večita muza koja ima nezgodnu naviku da nas pohodi kad joj se prohte i ostavi nas na cedilu kad nam je napotrebnija.
Još u praistoriji ljudi su se koristili slikama i zarezima kako bi oblikovali slike i reči, stvorili ono što danas nazivamo pismom. Smatra se da je istorija nastala onog trenutka kad je čovek sastavio prvi pisani dokument.
Od tad pa do danas ljudi su pisali na najrazličitijim podlogama, počevši od glinenih tablica, zidova grobnica i papirusa, preko kamena, voska i metalnih tablica do tkanine, papira i kompjutera. Koristili su najrazličitija sredstva za pisanje od klinova, zašiljenog drvceta preko četkice, guščijeg pera, do olovke i tastature.
Ne mali broj ljudi izgubio je vid zbog pisanja (u kasne sate), a još je veći broj njih nastradao zbog onoga što je napisao, bilo da je dopao zatvora, vešala, lomače ili električne stolice. Poznati su i slučajevi ljudi koji su morali da potraže azil kako ne bi doživeli sličnu sudbinu.
Zašto onda i dalje pišemo? Zašto smo uopšte počeli? Usmeno predanje je najstariji način prenosa informacija, saznanja, predanja, legendi. Što je nivo znanja rastao to se sve češće javljao problem pamćenja i očuvanja naučenog.
Iz tog je razloga čovek došao na ideju da zapiše ono što zna, ne bi li tako olakšao život budućim pokolenjima. Ali kako? Kako oblikovati reči? Kako im dati značenje? Najlakše je, naravno, početi sa slikama.
Svima su jasne i lako razumljive (praistorijske) slike jelena, bizona, medveda i lovaca na zidovima pećina u Španiji, Francuskoj, Crnoj Gori. Ali kad im se pripoje slike ljudskih šaka, čudnih znakova i neobičnih figura, pitanja se nižu a mašta radi svoje.
Jesu li to priče koje su bile prepričavane uz vatru, ili su to zapisi i najranije impresije ljudi? Jesu li to svojevrsni dnevnici u kojima jasno možemo da vidimo kako se budi mašta i javlja sve veće interesovanje za ljude i okolinu?
Jesu li iz tog razloga stanovnici pećina odlazili u zabačene, teško pristupačne i neosvetljene delove svoga „doma” kako bi oslikali zidove i niske tavanice ili su u pitanju bili obredi inicijacije? Jesu li to slike iz svakodnevnog života ili mašta prvih darovitih ljudi? U to nije teško poverovati ali odgovore na ova pitanja verovatno nikad nećemo dobiti.
Veliki nas jaz deli od ovih raštrkanih i (naizgled) nepovezanih slika sa zidova pećina i jasnog i izdvojenog sistema verovanja u natprirodne sile. Ta najranija verovanja u sile koje upravljaju svetom i čovekovom sudbinom, zapravo su prvi odgovori na pitanja kako je nastao svet, čovek, zašto zemlja rađa plodove leti a ne zimi, zašto umiremo i kuda odlazimo posle smrti.
U davanju odgovora na ova pitanja čovek je našao svoju suštinu i najveći izazov u svom životu. Ta su ga pitanja naterala da misli i piše. Ta su ga pitanja terala da traga i istražuje, što radi i dan danas.
Ako vas zainteresuje neka tema sa kojom niste upoznati a voleli biste o njoj da pišete, vi ćete se prvo baviti istraživačkim radom. Ako niste zadovoljni odgovorima na koje ste naišli, vi ćete ih izmisliti sami a potom i zapisati.
Tako su nastale neke od najlepših priča ovoga sveta. Čovek se bavi pisanjem kako bi zaboravio na muke svakodnevnog života, kako bi se zabavio i podučio, kako bi sačuvao i upozorio, piše kako bi se vinuo u neslućene visine, kako bi dodirnuo, utešio drugog čoveka, sebe prvenstveno.
I sutra kada ne bude bilo šuma, kada ne bude bilo struje, čovek će sedeti na hladnom kamenu sa parčetom uglja ili krede u ruci i pisati po kamenu, skoreloj zemlji, zidu pećine. I kad ne bude bilo drugog čoveka da pročita ono što je napisano, on će i dalje stajati gordo i maštati. I pisati...
Tamara Lujak