Sadašnjost je neuhvatljivi trenutak na kraju onoga što je bilo, koji poznaje ono što je maločas stajalo živo pred nama a sad je već iza i od nas odvojeno, nepromenljivo i takvo kakvim se zateklo, te me je ispunilo tišinom onog što je sada, u kojoj postoji samo ono što beše i ono beskonačno Ništa što još nije postalo. Ćutim iz poštovanja prema onome što jeste. Svaki trenutak je zaustavljen i odložen tamo odakle ga više neće moći nestati. Da li mu to neko pridaje važnost koju mu mi ne pridajemo? Sadašnjost je nalik vrhu flomastera za crtanje iza kojeg sve ostaje završeno, makar mi ništa ne učinili u njoj. Ipak, može biti i vredna pažnje, čim je neko odlučio da je beleži.
Budućnost mi se učinila nestvarnom i neverovatnom, kakvom bi se, u porećenju s belim platnom i slikaru učinila slika koju ima u sebi. Pošto sam naišao na jednu sličnu belinu, „neverujuću“ u ono što će se dogoditi, hodajući kroz par drvoreda morao sam se okrenuti prema onome što je bilo: sva mesta na kojima sam postojao ispunjena su tajnovitim ćutanjem... Kao da ih obasjava poverenje koje ne dolazi od mene, kao da ćute jer je sve što se na njima moglo dogoditi – završeno. Čini mi se da svojom tišinom iskazuju poštovanje prema meni i mojoj odluci zbog koje je tako ispalo. Ćute jer nemaju šta da kažu. Ja ih nisam dotakao i ništa se nije dogodilo. Izgleda da ništa nije moglo biti ili je ovo - ono što je moglo i zaista jeste. Možda se sve moglo dogoditi, jer ta prošlost beše lelujava i prozračna, ispunjena lepotom koja beše tu i u koju se moglo kročiti, kao što se sve kretalo dajući mi nagoveštaj da sam deo te lepote ili kako se barem lako mogu u njoj naći, a sada su se te senke povukle pred prošlošću, što ostade neostvarena i koja se sad, na ovim nikad dosegnutim mestima pojavljuje u nestvarnom sjaju.
Ne znam šta me je zadržalo da se spojim sa tom lepotom. Možda to beše svest o njoj, zbog čega sam posumnjao u to da sam njen deo, jer sam primetio da lica na kojima je ona – nisu svesna svoje lepote. Tako sam ostao izvan nje. Gledam je neostvarenu u svemu što je bilo, čega se sećam po toj svesti, kada se ono „ja“ što je imalo svest o lepoti – time ogradilo od lepote same. Prošlost ćuti neispunjena. U njoj ništa nije postalo.
Između nezamislive budućnosti i neuhvatljive sadašnjosti, primetio sam da je davnina jedino u čemu još uvek postojim. Mesečeva ledena belina podseti me na platno i nagna da mislim da li nešto može biti, može li se budućnost osloboditi prošlosti, one neostvarenosti što je u prošlosti postojala i koja joj se u trajanju javlja, sprečava veru da će se u budućnosti nešto dogoditi i time je učiniti različitom. I još interesantnije: može li se prošlost osloboditi budućnosti, može li se prošlost razrešiti krivice za budućnost, te greške koju u sebi bezazleno nosi, krivice koja za samu prošlost nije značajna, već samo pridenuta, jer se ostvaruje izvan njenog trajanja i u prošlosti samoj je bez uzroka, stoga nestvarna.
Sva ta mesta posmatraju me nekakvom ledenom ljupkošću (poput nekoliko svetiljki duž senovite staze). Stvarnost izgleda kao nenametljiva potvrda njihovog uticaja na budućnost, zbog čega se čini kako bi se mogla odbaciti svaka krivica (kao što bi bilo lakše ne poverovati u vinovnost kakvog davnog dodira) za bolest, kada se ova pojavi. Sva ova neispunjenost i nestvarna lepota postojali bi i da se tada desilo sve što se imalo dogoditi. Nemoguće je da je to uticalo na budućnost... A ako jeste onda je to strahovito, jer je sada neostvarenost ogromna, ravna Ništavilu, a nekad to beše tek malo odbijanje onoga što je stajalo tu.
Odvojena od sveta koji je i te kako svestan lepote, ona postaje u očima Svesti surova, jer je nedostižna, jer se nije dogodilo ništa što bi učinilo da svet postane lepota sama. Iza te prividne prošlosti, prazne i odmaknute, nalazi se jedino Ništavilo, ono veliko Ništa koje sve okružuje i o kome se ništa ni ne može znati.
Čini mi se da prepoznajem kako je ovo „sada“ budućnost, u kojoj se ogleda sve što je postojalo. „Nevinost“ svih tih davnih mesta ne čini se više uzrokom, već naprotiv – posledicom! Zar prošlost može biti uzrok budućnosti?
Učinilo mi se da je to nemoguće iz dva razloga: 1) budućnost nije postojala onda kada je postojala prošlost i 2) prošlost postoji samo viđena iz budućeg i viđena u sebi samoj. Kada je u sebi samoj, ničemu ne može biti uzrok, a tamo gde postoji u budućem, pre će joj biti uzrok ono u čemu postoji, nego što će biti uzrok onome u čemu se nalazi. A ona jeste u budućnosti.
Jedan konj i titrave senke koje su lampe bacale niz ulicu (i ulice), setili su me da ovo nije budućnost i shvatih kako sve to postoji u dalekoj prošlosti. Kako sam mogao da dopustim da puko uzbuđenje zavara ono „ja“. Svako „ja“ postoji u davnini. Viđena iz nje, sada, budućnost je bez uzroka. Jer uzrok ovoga „što je sada“ je budućnost; a koji je uzrok budućnosti? Buduće nema uzrok, a ako je tako, onda je ono Bog. Pošto postojim samo u prošlosti, shvatio sam da sam nepremostivo odvojen od Boga, jer je prošlost transcedentna budućnost koja je prešla preko sadašnjosti (koje nema u vremenu a samim tim ni u prostoru, koja je metafizička i izvan svakog razumnog shvatanja).

Bog je nezamisliv kao i ono što će biti. Ako je to Bog, onda je on sve. Osetih da to nikako ne može biti, jer se u ovoj tišini sada sećam samo svesti što nije mogla postati lepota, prošloga koje je Pakao i koje ostade neispunjeno, jer je videlo lepotu ali nikad samo nije moglo biti lepo, kao i strahovito surovu lepotu Pakla zbog koje svest raste do bezgraničnosti i postaje neostvariva. Izgleda nezamislivo da se može ostvariti Sve u svetu gde su odvojeni Svest i Lepota. Šta više, čini se kako je na ovom mestu ovde (gde sam ko zna kojim uzrokom dospeo) moguće birati između: biti Lepo i imati Svesti o njemu. Jedna su bića, još u preegzistenciji, izabrala prvo, a ostala drugo. Ali zar nisu prva bića svojim izborom sebe osudila na blaženo Ništa, u kome, iako jesu Lepota (dakle Sve) ipak ne mogu videti sebe, ni spoznati ono što jeste... Dok su druga izabrala pravi Pakao, jer ostadoše izvan, kako bi mogla videti Lepotu - po cenu da od nje nepovratno budu odvojena, jer kada bi u nju kročili postali bi Ništa, izgubivši svest, kojom bi saznali ono što jesu – da su lepa.
Ta pomisao me je prenerazila, podsetila na moju sopstvenu odluku u tom slučaju, nenametljivo poput drhtaja svetiljke koja me je posmatrala uzdignuta nad vlažnim pločnikom. U svesti mi se pričinila misao kojoj nisam smeo da verujem: biti lepota sama ili imati svest o njoj, ostati u ništavilu ili roditi se - ne zna se šta je gore. Izroniti iz lepote i steći svest – isto je što i roditi se, što je početak sećanja na sopstveni početak, a to nas odvaja od Ničeg. Šta ako je čovek prinuđen da bira između Pakla i Ništavila - jer bilo da je postao ili nije postao (a onim koji nije postao nazvaću onog ko nema svest o lepoti) nalazi se u nekom od ta dva? Raj je izvan mog poimanja kao i lepota koja bi mogla videti sebe, kao i bivstvovanje koje bi bilo i postalo i ne bi postalo... U njemu bi mogao biti samo Bog. Prebivati – u Raju, bilo bi nemoguće koliko i – u onome što će biti, budući da kad ono postane, više nije to što će biti. Možemo postojati jedino u prošlosti ili u sadašnjosti – Ništavilu, samo na ta dva mesta, na onima na kojima Bog ne može obitavati. Sadašnjost je Lepota bez svesti o sebi, a prošlost Svest o lepoti, bez nje same.
Kada podelih bića na ove dve grupe, pitanje kojih ima više postavilo se samo po sebi: onih koji su Lepota ili onih sa svešću. Izgledalo je da bi se manji broj odlučio da bude ovo drugo, jer u odnosu na pogled koji imam odavde, ostati u Ništavilu bilo bi prilično preimućstvo. Možda ih ima malo, možda su retki. A šta ako sam sam, jedini koji se odlučio da ovde dođe. Šta ako niko nije krenuo sa mnom? Šta ako sam jedini ja postao? Bez obzira što druga bića jesu lepota, ipak su nepostojeća jer ne vide sebe i nema ničeg izvan njih, dok sam ja samo svest i nisam ništa od onoga što jeste, ali bar vidim lepotu koja je od mene udaljena i koja se pokazuje u zatvorenom sjaju.
Međutim, morao bih da priznam da nijedno biće ovde ne može biti apsolutna lepota ili apsolutna svest. Nešto će lepote biti u svesti i obrnuto. Meni to deluje nestvarno i nemoguće, jer bi sva svest morala biti u Lepoti.
To mi se odavde čini neostvarivim. Stoga zamislih jednu tačku postojanja (koje je iz jedne tačke i počelo da se odmotava), u kojoj bi tako nešto bilo moguće i gde bi lepota postala apsolutna. Dok se god vidi ova nemogućnost i dok je Biće (a to je Lepota) odvojeno od znanja o sebi, jer ga nema – dotle traje neostvarenost u kojoj sve ćuti, nepostalo. Kao takvo seže duboko u davno, sve do kraja traganja, odnosno do početka iza kojeg je Ništa, o kome ne može biti sećanja, u kome nije postojala čak ni svest jer nije imala, verovatno, o čemu da bude. Ništavilo je ono što sve okružuje i u šta će se ovo, nadograđujući se na sećanje – trajanje svesti, nezamislivo i vratiti. Možda je to prošlost koje se ne sećamo, pade mi na pamet.
Kroz šarene prozore daleko ispod sebe ugledao sam lica dece na, kako se činilo, igranci koja se privodila kraju. Jedino sam po užarenim reflektorima mogao da naslutim muzika pošto do mene nije dopirala. Gledao sam njihova lica, pomalo odsutna i zanesena. Podsetila su me na obris reke koji se pruža preko parka, po kojem sjaji nežna i ljupka mesečina. I kao da mi je neko došapnuo sledeću rečenicu, zastao sam ne primećujući ni park ispred, ni noć oko mene: „Ako se te prošlosti ne sećam, znači da sam u njoj i sam bio lepota! Zato je ona „ništavilo“, jer to da nisam imao svest o onome što jeste, može biti jedino zato što sam bio lepota sama. Bio sam, ali nisam mogao znati šta jesam, niti videti lepotu udaljenu od sebe, po čemu bih znao da postojim, makar kao puka svest.
A šta ako je čitavo Ništavilo što okružuje ovaj svet – samo ugasla lepota, koja se čini da je Ništa, jer je niko u sećanju (svesti) nije mogao videti? Šta ako je Pakao samo srce ništavila, jedina svesna tačka u njemu?
Setih se da je „ja“ beskrajno blizu Boga. Ne može se opisati ono što ga od njega deli. Sve što može biti, čim dođe do nas, gubi svoju prirodu (da može biti) i više nije Bog. Ono što beše pre nego što je sećanje, odnosno Ništavilo, počelo moralo je, čini mi se, biti večno, pošto pre toga nikakve svesti nije ni bilo. Prateći ovu misao morao sam da se zapitam postoji li mogućnost kojom će se sve što je imalo svest o lepoti i od nje bilo odvojeno – setiti da je nekad i samo bilo lepota, onde gde je mislilo da je Ništa. Ne čini mi se suvišnim da primetim kako je svest ograničena, za razliku od ništavila koje je bezgranično. Možda je tu reč o dva ništavila. U tom slučaju, jedno od njih, Lepota po sebi, udaljilo se od Lepote i poprimilo svest o Njoj, dok drugo još nije postalo (svešću) i nezamislivo je kao i Bog. No ipak, ostaje mi da verujem kako zaista postoji tačka gde će se sve ono što ima svest o lepoti setiti Ništavila, upravo sebe samog, tako da će se svest setiti kako je sama nekad bila lepota i, budući svest, postati iznova lepota, ali Ona koja sebe može videti i sebe biti svesna, apsolutna... To bi bilo isto toliko neverovatno koliko i trenutak posle kojeg više ne bi bilo budućnosti, jer je sam postao budućnost, koja je sada... i koja je, beskonačna, sva ispunila sadašnjost. Onu istu van prostora i vremena.
Ali ostavimo prošlost budućnosti.

Ivan Despotović