Ostvarenje ''Čovek iz hrastove šume'' iz 1964. je zvanično prvi film Miće Popovića.
Radnja je smeštena u doba okupacije. Siledžija i ubica Maksim, koga glumi legendarni Mija Aleksić teroriše i vrši zločine u zabačenom planinskom kraju. Maksim ili ''pesnik smrti'', kako ga je jednom u toku filma okarakterisao profesor koga tumači Bata Živojinović, je uz četnike ali je ipak više na svoju ruku jer ne sluša nikoga i uglavnom je sam. Zbog svog krvoločnog nagona, boje ga se ljudi iz tih krajeva.
Iako je radnja filma smeštena u vreme Drugog svetskog rata, u njemu nema klasičnih borbi na koje smo navikli u takozvanim ''partizanskim filmovima'' koji su u to vreme bili veoma popularni i jedini koje je vlast i zvanična kritika mogla prihvatiti. Svi filmovi koji su želeli da slikaju malo drugačije prizore iz vremena Drugog svetskog rata, bili su sumnjivi i nepodobni, pa čak i ovakav film koji nije bio ni na čijoj strani, već je dao jedan potpuno slobodan i nezavistan pogled na zločine koji se vrše bez obzira da li su izvršeni u ratu ili izvan njega.
U ovom filmu ne ratuje se grupno, već pojedinac vrši zločine nad drugim ljudima. Jedan čovek ubija druge i svaki put urezuje u drveni stub novi zarez nakon počinjenog zločina. Jedan zarez znači jedan manje komunista. Ubijanje je njegov ''porok'', kako to primećuje profesor koji poput pesnika kroz metafore oslikava svoje i Maksimove mane. I taj porok profesor poistovećuje sa svojom zavisnošću od alkohola. Po njemu Maksimovo ubijanje nije zločin, već zavisnost koja se može izlečiti.
Iako se u ratu svi bore za svoje živote, ubijaju jedni druge, ovde imamo samo pojedinca, a Popović je tako hteo da pokaže da je svako ubistvo zločin, bez obzira što je rat u toku. Bez obzira što su ubistva u ratu normalna, ubistvo je pre svega nemilosrdni brutalni čin čoveka prema čoveku. Tako da ovaj film u sebi nosi zapravo jednu mirovnu poruku, a ne samo političku, kako su u to vreme hteli da predstave ljudi kojima je cilj bio samo da ga zabrane.
Ako želimo da nađemo tu političku poruku, onda se ona nalazi i data je u nekim dijalozima od kojih je verovatno najupečatljiviji u razgovoru između partizana Nineta koji jedno vreme boravi sa četnicima kako bi saznao šta smeraju i njegovog bivšeg profesora, gde Nine u jednoj sceni kaže: ''Priznajte da je moral komunista visok!'', a profesor mu na to odgovara da je moral komunista visok ali krut i neprirodan, te da im nije dovoljno telo, već odmah hoće i dušu.
Kroz ceo film čuju se sa vremena na vreme pucnjevi, u pozadini doduše ali nikada ne vidimo ljude koje te metkove ispaljuju, osim ako ih ne ispali Maksim ili na samom kraju gde pucaju na Maksima. Ti pucnjevi su samo tu da ne zaboravimo da u blizini tutnji rat. Imamo i scene sa vojskom ali u filmu nema borbi između njih. Pucnjevi su kao kakva podloga umesto kiše, vetra ili grmljavine.
Maksim se zaljubljuje u ženu koja je pod maskom crnoberzijanke u stvari još jedan izdanak partizanskog korpusa u gradu i uobražava da žena želi zlato, zbog čega još više počinje da ubija da bi došao do novca i uskoro postaje meta i partizana i četnika. I jedni i drugi žele da ga ubiju. I za jedne i za druge on je ozloglašeni negativac koga žele da se reše, tako da u ovom filmu imamo samo jednog negativca, što je veoma interesantno. Četnici i partizani tako dobijaju još jednog zajedničkog neprijatelja. Pored Nemaca najopasniji element je Maksim. Četnici žele da ga likvidiraju jer trebaju da uđu u grad, a ulazak sa ozloglašenim Maksimom bi bio pogrešan, dok ga partizani žele mrtvog zbog toga što bi ta smrt lepo odjeknula u narodu jer bi oni razbili strah od zveri kakav je Maksim. Zanimljivo je da ga niko ne želi likvidirati zbog toga što je počinio bezbroj zločina, već zato što vide korist u njegovoj smrti. Mića je na taj način iskritikovao i četnike i partizane. Dakle, nije stao ni na jednu od tih strana, što znači da se nije kroz film izjasnio kome pripada, a takav stav je najopasniji u totalitarnom režimu.
Na kraju Maksim otkriva ulogu crnoberzijanke i u grad odlazi da se sveti.
Tamo će biti upucan ali ne znamo sa čije strane je upućen metak. Maksim će zatim krenuti sa preostalom snagom prema hrastovoj šumi. Onda će opet pucati u njega ali on će ipak uspeti da stigne do svog omiljenog mesta u hrastovoj šumi i tamo izdahnuti.
Film je bio zabranjen navodno zbog političkih poruka.
Iako po sopstvenom priznanju, Mića Popović nije želeo da tretira četništvo već mu je bilo zanimljivo da priča o čoveku koji se bavi nekom vrstom zločina, a ima dušu deteta, ta se tema ipak slučajno povezala sa četništvom, te je njemu zamereno da četništvo prikazuje na jedan neprimeren način.

Branko Radaković