Treba priznati da su autori animiranih pustolovina zelenoga ogra i njegovoga magarca izvrsno prikazali kako bi život funkcionirao u svijetu u kojem životni prostor dijele likovi iz planetarno popularnih bajki, vješto prikrivši vrlo vjerojatno suparništvo između najvećih heroina takvih priča, Snjeguljice, Pepeljuge i Trnoružice. Da su se isti genijalci kojim slučajem opredijelili za takvo predočavanje neke dimenzije u kojoj koegzistiraju svi junaci koji su prodefilirali stripom u posljednjih sto i kusur godina, teško bi „ugurali pod tepih“ rivalitet razvijen između najpopularnijih super-junaka. I kad bi u takvom svijetu bilo izričito zabranjeno biti „na pas mater“ sa sugrađanima, uvjeren sam da bi česta bila zlobna podbadanja o tome tko je doživio goru filmsku adaptaciju svojih pustolovina u ovoj našoj dimenziji.
A sada priznajte, svatko od vas se u djetinjstvu volio igrati čovjeka-šišmiša i/ili zamišljati sebe kao kostimiranog lika koji izaziva dvojbe „Je li to ptica ili avion“. Pokušajte se, molim, i danas kada ste (pretpostavljam) zreliji, poistovjetiti sa svojim najomiljenijim stripovskim junacima koji su do danas ostvarili prijenos sa stranica stripa na filmsku traku. U čijoj biste „super-koži“ mogli iskreno uzviknuti: „Vaau, kako li su me samo lijepo ekranizirali!“?
Vlasnici autorskih prava onih stripovskih uspješnica koje su zadovoljile holivudske kriterije imaju, srećom po njih, dovoljno kapitalistički razvijen mentalni sklop da bi osjećali poistovjećenost sa svojim popularnim vlasništvom.
Ukoliko vam se pošteno zgadila filmska verzija omiljenog vam stripa, možete zamisliti njegovog tvorca kako na samrtnoj postelji konačno uviđa svoju pogrješku, stenje: „Što...sam...to...učin...“ pa zatim umire nesretan. No, uvjeravam vas, male su vjerojatnosti da se takvo što dogodi, uglavnom zato što su isti scenaristi i/ili crtači već prije filmskog adaptiranja dopustili vagon stripovskih prerada, podverzija, parodija i spin-offova svojih uradaka da bi im frustracije izazivale nemale razlike između izvornih likova i onih inačica koje nam predstave kroz „festivale živih slika“ koje nazivamo filmom.
Različitost ljudskih ukusa dovoljan je izgovor za izbjegavanje rasprave koliko slični, odnosno koliko vjerno preneseni, bi trebali biti stripovski junaci. Sigurno postoje pojedinci kojima je užasno zasmetala lagana intervencija na Spidermanovom kostimu, ispupčavanje stilizirane mreže na crvenoj površini. S druge strane, najvjerojatnije bi se našao netko, čak i među obožavateljima tog lika kome bi svejedno bilo i da čovjek-pauk skakuće ekranom doslovno potpuno gol (jer ga ionako vole zbog drugih razloga, a ne zbog šarolike uniforme). Teško je za očekivati da će biti doživljen konsenzus oko toga koliko poštovanja treba iskazati izvornim verzijama i koliko ih doslovno prenijeti na film. Inzistirati na apsolutnoj vjernosti originalu značilo bi ograničavati redatelja i vrijeđati svaki djelić njegove vjerojatne vrijednosti, a opet, dati redatelju potpuno razriješene ruke otvara mogućnost stvaranja novog „Batmana i Robina“ (by Joel Shumacher, onako usput). Postoje brojni slučajevi u kojima su junaci u svojim početnim pustolovinama bili previše nedefinirani ili izgledali previše bedasto ili naivno za ukus današnje publike, ali i u gotovo svim takvim slučajevima nije teško pogoditi koja je kasnija obrada i prilagodba najviše sjela njegovim fanovima, odnosno kojom bi se strujom trebalo voditi da bi filmski prikaz bio najsličniji onom najpopularnijem među stripovskim prikazima.
Nažalost, filmskim adaptacijama to uopće nije svrha. Ekranizacije ne nastaju poradi odavanja počasti velikanima stripa. Situacija je obrnuta: popularni stripovi postoje zato da bi se kompleksno čudovište zvano „Hollywood“ imalo čime hraniti.
Skrky