Sloboda, mladost, jedinstvo i pobeda – a nisu fudbalski klubovi. To su reči kojima bih opisao ono što je hiljade fanova, mahom u dvadesetima, doživelo 28. oktobra 2026. godine u beogradskom Hangaru na koncertu THE benda današnjice. Moćni, vrlo aktuelni i rastući sastav Fontaines D.C. Dablinci su premijerno nastupili u Beogradu prošlog leta, a nekako smo i očekivali brzi povratak jer su u intervjuima hvalili taj koncert i ovdašnju publiku. Bend je u međuvremenu kvalitativno narastao i izbacio novi album, pa je zaslužio i veći prostor, nekoliko desetina metara dalje od mesta gde je 25. juna 2025. već pokidao. A i Srbija se transformisala od tada, posebno zadnjih dana, pa nije ni čudo što je koncert pucao od energije, a zahvalnice letele sa bine u nekoliko navrata. Nego, o tome nešto kasnije.

Poslastica večeri pred publiku je izneta negde oko 21.15, posle uvodnog nastupa dua iz Belfasta pod imenom Chalk. Koncert je bio rasprodat danima unazad, tako da možete da zamislite kakva je gužva bila – od ulaza do bine. Ipak, nekako sam uspeo da se probijem do neke pristojne udaljenosti, pa onda, avanturistički, i do petog, šestog reda. Inače, minute iščekivanja ludila upotpunilo je gromoglasno, horsko skandiranje i pevanje studentskih hitova, tipa – „jedan čovek sreće nemao” i „pumpaj”. Naježiše se mnogi, a nismo još ni krenuli. Uz numeru „The Foggy Dew” kultnog irskog sastava Dubliners „fantastična petorka (+1)” istupila je na binu praćena glasnihžicakidajućim ovacijama i vrištanjem. Tu su, ponovo, Fontaines D.C. i žurka može da počne.

foto: Lea Bodor
Set otvaraju pesmom „Tongue” sa aktuelnog – pre neki dan objavljenog – petog studijskog albuma „Dopamine Chamber”. Naravno, ekstaza u masi, lepršavo na bini, sve kako treba. „Čestitam”, poručio je kratko (ali slatko) Grijan Čaten, frontmen irskog sastava, na opštu radost svih prisutnih. Aluzija je jasna. A onda niz hitova „Here’s the Thing”, „Nabokov” i moj omiljeni sonični slatkiš „Boys in the Better Land”, ujedno i jedina sa albuma im prvenca koju odsviraše te večeri. Prošle godine je bio i briljantni „Hurricane Laughter”, sada ne. E baš na „Bojsima” sam uspeo da se probijem do prvih redova, nadajući se da će se formirati jedno šutkasto ostrvce u gomili, ali džaba. Nekako je većinska mlađana džen-z ekipa rešila da se individualno prepušta užitku, nikako u grupi.

Pošto su izrokali najenergičniju stvar, presekoše sa „Marianne”, još jednom novom numerom i prvim singlom sa aktuelnog albuma kojim su na leto najavili izlazak istog. Možda je sad pravi čas za onaj kritički deo izveštaja. Elem, kada sam „Romance”, njihovo prethodno izdanje stavio u „top 10 albuma koji su obeležili 2024”, za poslednju indi rok-popičnu numeru „Favourite” sam rekao da se „nadam da ona nije pokazatelj budućeg smera grupe”. Molitve mi nisu uslišene. Baš ono čega sam se pribojavao, obistinilo se. Da se razumemo, ja podržavam muzičku evoluciju bendova i žanrovsko šaranje, baš zato i volim čitav taj post-pank rivajval, ali nekako me strah da bi se sletanjem na indi heliodrom, koji publika i te kako dobro poznaje, moglo da dođe do delimičnog ili potpunog gubitka identiteta i ukalupljivanja. Takođe, taj mejnstrim prostor dosta zna da upasivi izvođače i da otupi im jezičku oštricu. Verovatno su ove projekcije previše fatalističke, jer ipak govorimo o prekreativnom bendu sa jasno izraženim stavovima po nekim važnim (geo)političkim pitanjima, no, nije zgoreg ukazati. Nego, kad smo već na društveno-političkom polju, pre nego što su zasvirali „Marianne”, dogodio se jedan magičan momenat. Grijam je rekao „pobeda” i onda sa ostalim članovima benda krenuo da aplaudira publici. Masa je uzvratila sa „pumpaj”, a on dodao: „Ovo je vaš trenutak, ne naš”. Kakav gospodin. I kakvi momenti zaista – prošle godine su došli usred turbulencija, kada možda nisu baš ni kapirali šta to publika viče u pauzama između pesama, a sada se vraćaju u „slobodnu Srbiju” i vrlo dobro razumeju emociju fanova. Ako ni zbog čega drugog, onda je zbog ove slike trebalo biti u Hangaru 28. oktobra 2026.

foto: Lea Bodor
U daljem toku večeri benger je za bengerom išao, publika pevala, svetlo obasjavalo, a zvuk i lepi osećaji obuzimali. Na repertoaru su se, između ostalih, našle „Jackie Down the Line”, „Roman Holiday”, „In the Modern World” i „Death Kink”, kao i „Mimesis” moj adut sa novog albuma, jedna simpatična kompozicija ukrašena brojnim sint i nju vejv elementima. Valjda mi je zato i najbolja. U finiš smo ušli hitovima „Bug” i gorepomenutom „Favourite”, a dobili smo i jednu ekskluzivu – prvi put su uživo odsvirali „Demolition”, takođe sa svežeg albuma „Dopamine Chamber”. Vrištanje, pevanje uglas i padanje u trans bilo je sveprisutno, sve vreme, a posebno za „Starburster” kojim su okončali set.

Posle povlačenja sa bine, niko nije hteo kući, pa su Irci dozivani par minuta pre nego što su se vratili pred auditorijum. A na bisu nove stvari uz jedan izuzetak. Krenuli su sa „Japan”, nastavili sa hipnotišućom „Six Shot Morning”, presekli sa evergrinom „I Love You” i zatvorili uz „Where Is Gone?”. Inače na potonjoj traci, u originalnog verziji sa albuma, gostuje španska i svetski popularna pevačica Rosalija. Grijan je naglasio u jednom trenutku da nije nešto previše rečit, ali je uoči izvedbe ove pesme izustio „free Palestine” što je publika gromoglasno pozdravila.

I tako smo došli do kraja ove izuzetne predstave. Pravi koncert, u pravom trenutku, za prave ljude. To bi bio zaključak u jednoj rečenici. Iako se stilski udaljavaju od „moje šolje (muzičkog) čaja”, nema sumnje da je ovo grupa koja osvaja ušesa širom sveta naveliko i da je u piku karijere dva puta došla u Beograd. To je zaista privilegija. Hvala im na tome. E sad, ako promoteri budu čitali ovaj izveštaj, imam jedan besplatan savet na tom tragu. Turnstile ☺
Timočanin