„Backrooms“ je ovog leta zajedno sa filmom „Obsession“ opustošio blagajne i dao novi vetar u leđa trendu da različiti neuticajni filmmejkeri, koji traže afirmaciju na Jutjubu preko kraćih filmova, dobiju šansu na velikom platnu.

I „Backrooms“ je svoju popularnost pre svega bazirao na nizu kratkih filmova Kejna Parsonsa dok studio A24 nije u ovome prepoznao potencijal za celovečernji film.

I dok su kratki filmovi crpeli svoju poslovičnu jezovitost iz koncepta tzv. liminalnih prostora u vidu ispraznih, bolesno žutih nizova naizgled povezanih, ali zato beskrajno dugih kancelarijskih prostora snimljenih šejki kamerom iz 90-ih iz ruke koja je povećavala osećaj nelagode, autentičnosti istraživanja i doživljaja prostora i onoga što u njemu vreba iz prve ruke, dotle je samom filmu, da bi profunkcionisao, morala da se nađe neka čvršća dramska struktura i likovi od krvi i mesa da bi ono iz čega se crpe horor uopšte profunkcionisalo.

I mladi Parsons donekle u tome i uspeva, on ima nekakve likove, struktura filma postoji (razočarani i polualkoholisani prodavac nameštaja na životnoj nizbrdici otkriva prolaz u drugu dimenziju preko zida svoje radnje), kreće se kao istraživački horor u kome likovi zapremaju tu dimenziju svojim strahom, nelagodom, osećanjem terora i zbunjenosti (u jednom trenutku snimajući radnju faundfutidž stilom), ali ne uspeva do kraja da svoj film učini jasnom i delotvornom dramskom strukturom u kojoj imamo jasne i nedvosmislene antagoniste, u kojoj likovi prelaze neku amplitudu od tačke A do tačke B koliko god ona na kraju po njih bila pogubna (kao na primer u dosta superiornijem filmu „Kocka“).

Ovo nije slešer i nije kričer horor, ovo je pre svega film doživljaja i atmosfere i delovaće na gledaoca onoliko koliko prihvati sugestiju prostora koji je, zapravo, glavna zvezda filma, i njegov bugimen i njegova scenografija, a to je izuzetno izazovan zadatak za mladog reditelja.

Ono što Parsons uspeva jeste da od tog prostora, dizajnerski, ali i rediteljski, stvori jedno autentično nelagodno mesto koje može da služi i kao poligon toga da likovi prožive svoje najdublje psihološke traume, da „backrooms“ budu neka vrsta čistilišta ljudskog uma od najdubljih strahova i terora, otud nije ništa neobično da su oba lika koji ulaze u ovaj prostor na neki način u njemu morali da se suoče sa svojom traumom.

Na taj način backrooms (iako proizvod neuspelog naučnog eksperimenta) postaju nešto kao Stvor iz istoimenog filma, naizgled prazan prostor koji se neprekidno umnožava i kopipejstuje imitirajući stvaran život, ali na jedan iščašen, otuđujući i nadasve uznemirujući način koji od prostora koji bi trebalo da bude prazan i bezazlen stvara jednu košmarnu viziju beskonačnog lavirinta sa minotaurom koji može da zavreba iza svakog ugla a koji je, iako ima naznake simbolične kulture, ipak lišen smisla i strukture. I otuda povod za strah – prostor koji treba da bude samo jedno sredstvo postaje zapravo tvornica nesvesnog, pomerenog, košmarnog (nije li jedan od primalnih košmara upravo hodanje kroz nesagledivi i nesaznatljivi prostor bez smisla).

Iako film nije savršen i fali mu mnogo više radnje i interakcije među likovima, on na jednom nivou funkcioniše upravo zato jer je napipao nešto arhetipsko u nama, a kada vidite spisak producenata shvatate da i nije mogao mnogo da omane jer su mladom Parsonsu iznad glave stajali i jedan Džejms Van i Šon Levi.
Ocena 3+
Slobodan Novokmet