Ećen ovarpaz, ad a. Ejnečanz otsi ećami i idazopto etatič ad etežom zakirp javo.

Svaki film koji te nakon gledanja prisili da potražiš 12 Jutjub tutorijala sa podnaslovom „explained“, How to“, „Neil’s timeline“, na kome ljudi crtaju komplikovane i nerazbirljive dijagrame uz pomoć crvene i plave boje, koji te primorava da sam hvataš beleške, beležiš delove dijaloga, skiciraš određene putanje, otresaš prašinu sa starih svesaka uz fizike, guglaš po Vikipediji pojmove „entropija“ i zakone termodinamike jednostavno nije ispunio svoju osnovnu „entertainment“ funkciju jer je iskustvo gledanja filma umesto u umetnički pretvorio u naučni izazov, u naporni domaći zadatak, u sudoku bez početnog broja i nedeljnu ukrštenicu u kome su zahtevi tipa “Ime mađarskog nacionaliste iz 18. veka”.


Nije da ni ostali Nolanovi filmovi nisu imali taj “gimik” koji ih čini izazovnim za praćenje i zahvalnim za tumačenje, ali su imali i kakav emotivni centar, nekakvo srce koje je kucalo u središtu zagonetke, dok Tenet nema ništa, samo prazne, beživotne i stereotipne likove koji služe kao konfete nabacane na “plot” da bi “gimik” došao do izražaja.

A nije da “gimik” nije zabavan i inovativan, ali jednostvno nije logički niti filmski zahvalan, gledati ljude i objekte kako se kreću unazad kroz vreme prosto nije sa saznajno-kognitivne strane normalno, kao što nije normalno slušati muziku ili govor unazad, ili čitati unazad. Otuda taj efekat stvara neku vrstu kratkog spoja na relaciji oko-mozak i dovodi do suprotnog efekta od onog kome se Nolan nadao. To posebno dolazi do izražaja u poslednjih desetak minuta filma gde prosto, ni uz svu dobru volju, ne može da se razazna ko gde ide, ko šta radi, u kojoj liniji se koja radnja odvija i zašto, iako je sa vizualne strane cela konstrukcija zamašno epska i odaje vajb nečega što je snimljeno uz puno pažnje i logističke koordinacije. Izdaleka ceo film deluje jasno, ali kad se uđe u same rovove ni bog otac ne može da pohvata konce koji vode od tačke A do tačke B, pa od tačke B nazad do A, pa unazad do C, pa opet napred do A.

Nolan nam čak kao gledaocima krade i onaj poznati “Aha” momenat u njegovim filmovima, onu tačku kada shvatamo šta je naumio i u kojoj se presecaju motiv filma i način na koji je snimljen, krade jer čak i kad do tog momenta dođe, ono što mu je prethodilo toliko je bilo gledalački iscrpljujuće i nekoherentno da prosto više ne znači ništa i ne izaziva nekakav efekat.

Braniću životom izjavu da je Memento jedan od najboljih trilera ikada snimljenih, da je trilogija Betman verovatno najkompleksniji superherojski serijal stavljen na platno, da su Inception, Interstelar i posebno Prestiž, iako sa manama, ipak vredna i reprizi sklona filmska dostignuća, ali Tenet je 200-milionski promašaj u kome je Nolan zapravo potcenio publiku verujući da je željna samo nolanovskih temporalno-kvazifilozofskih gimika, a ona zapravo htela i nešto Nolanove emocije.

Tenet je film kome se u budućnosti verovatno neću skoro vraćati, ne zato što nisam mogao da ispratim radnju, naprotiv, neću mu se vraćati iz istog razloga što ne brišem gumicom liniju koju sam vukao da dođem do centra lavirinta, pa krećem ponovo, iz istog razloga što se nedeljna ukrštenica, jednom kad se reši, baca u đubre. A Tenet nije film koji se gleda i u kome se uživa, Tenet je film koji se rešava i savladava, i samim tim gura od sebe.

Ovaj prikaz možete da čitate otpozadi i imaće isto značenje. A da, zapravo neće.

Slobodan Novokmet