AAI-101



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Robot android AAI-101 (Advanced Artificial Intelligence) već dulje vremena slutio je kako s njim nije sve u redu. Kompozicija ugljika, silicija, plastike i još koječega, bila je jedan od primjeraka ostvarenja umjetne inteligencije, skoro ravne – a u nekim segmentima i nadmoćne – čovjeku. Misaono, logički, pa i s ugrađenim etičkim načelima (kojima se čovječanstvo ravnalo u vrijeme njegove konstrukcije), bio mu je praktički ravan, pa i premoćan; skoro jedina stvar koja mu je manjkala bile su emocije, tek sasvim rudimentarno razvijene, i reprodukcijsko načelo, s obzirom da se gomila inteligentnog silicija, metala i ugljičnih vlakana nije mogla razmnožavati na način primjeren ljudima i nižim animalnim vrstama. Jasno, imao je on sposobnosti da konstruira po volji veliki broj svojih replika, ali nedostajući mu nagon reprodukcije nikada nije to zahtijevao od njega. Bio je „sklepan“, izraz na koji bi se ma koje ljudsko biće, čak i ispod njegovih moralnih i intelektualnih kapaciteta, uvrijedilo do srži, u hongkongškoj fabrici za produkciju visokokapacitetnih uređaja umjetne inteligencije, uključujući i androide njegove vrste. Kako je imao samosvijest ograničenog tipa, limitiranu sviješću o sebi samom (postojanju i individualnosti), vlastitoj zaštiti u skladu s četiri Asimovljeva zakona robotike, mogao je - s obzirom na široku bazu podataka u svojoj memoriji, koju je tijekom bivanja (zovimo nadalje to životom), stalno dopunjavao - promišljati, pa čak i s ljudima razglabati o problemima ma koje vrste, koji tište pojedinca i cijeli mu rod. Sve je mogao relevantno, u skladu s prikupljenim znanjima ljudske vrste, čemu je i sam davao doprinos, shvatiti i postaviti na svoje mjesto, jedino što ga je zbunjivalo bijaše pitanje o Tvorcu čovječanstva, dizajneru Adama i Eve kao prototipova koji su se potom, spontano i samoinicijativno, razmnožavali do milijardi jedinki, nastanjujući zemaljsku oblu. S tim problemom, baš kao ni cijeli rod njegovih stvoritelja, nije mogao izaći na kraj, na logički jasan i besprijekoran način. Mada je sve ljudima sugeriralo da tvor(a)ca nema, ili da je njihovo postojanje sasvim nedokazivo, još uvijek se prevladavajuća bulumenta ljudskih vjernika upinjala u svom nastojanju štovanja, bolje reći obožavanja, hipotetskog bića.

Rekoh već kako se AAI-101 u zadnje vrijeme prilično loše osjećao, u smislu slutnji o ispravnosti vlastitog funkcioniranja, nešto što je njemu govorila isključivo logika, a ljudima (koji u sličnom slučaju to nazivahu bolešću) emocije, koje on nije u potpunosti posjedovao, u ljudskom smislu. Moguće je na to utjecalo i njegovo sve obimnije i duže bavljenje zagonetkom nerješivom čovječanstvu, što se odražavalo na brzinu prosudbe o problemima za koje bijaše dizajniran. Bio je, naime, asistent na fakultetu za antropološka istraživanja hongkonškog sveučilišta. Primijetili su to i ljudi s kojima je surađivao, te su ga sve manje opterećivali sudjelovanjem u nastavi, ostavljajući mu da izvršava tek jednostavne i sve još jednostavnije zadatke. Za to vrijeme um mu se sve više usredotočavao s pitanja o čovjekovom, na pitanje o vlastitom tvorcu. Sve je dublje „sanjao“, „žudio“ – ukoliko su to ispravne riječi za jednog androida njegove klase – da, poput ljudskih vjernika (mada to on ni u kojem pogledu nije bio), upozna svog tvorca. I tako, kao konačno beskoristan u obrazovnom procesu, bješe odložen u skladište isluženih androida, no zaboraviše mu isključiti sve module baterija, što ga još kako-tako održavahu na životu. Ubrzanim pražnjenjem sunčanih baterija njegova egzistencija sve je više podsjećala na opijenost, pretapajuću se u duboki san, dok na kraju nije – sve razmatrajući problem svog stvoritelja - utonuo u konačno mrtvilo, predstavljajući tek gomilu naizgled smisleno povezanih, mrtvih anorganskih komponenti. Kad su ga neko jutro pronašli u tom stanju, otpremiše ga u tvornicu koja je koristila još iskoristive robotske komponente za sklapanje novih androida. Radnik kojem su ga predali u ruke na rastavljanje i izdvajanje upotrebljivih dijelova, ugledavši njegovu oznaku, iznenađeno reče drugu do sebe: „Vidi, ovog sam droida ja sastavio, a sad mi se vratio kao gomila mrtvih dijelova!“. Robot andriod AAI-101 moguće je poslijednjm mikrovatima svijesti, nemajući snage to glasno izreći, u sebi prošaptao „Tata!“, misleći da se susreo sa svojim tvorcem. Ne znam bi li, ili ne bi bio zadovoljan; no bilo kako bilo, pogriješio bi, jer njegov idejni tvorac sjedio je u konstrukcionom birou hongkonškog sveučilišta, radeći na naprednijoj vrsti androida, ponekad krateći vrijeme ispijanjem crne kave, ni za čas ne pomislivši na svog umirućeg „sina“ kojeg su, ne tako daleko od njega, rastavljali na dijelove.

Tko se u to vrijeme nalazio u blizini grobova nekih osoba, od antičkih izumitelja, preko da Vinčija, do još bližih opisanom zbivanju, mogao je prisustvovati rijetko viđenoj (bolje reći, slušanoj) pojavi – škljocanju i kloparanju kostiju pokojnika koji se preokreću u grobu. Da li je - čovjeku nedokučivim putevima - poslijednji vapaj umirućeg androida nekako došao do njih, odnosno onoga u što su se (ako su se), pretvorili nakon vlastitog iščeznuća, zaista ne znam. Istovremeno, negdje u dubinama svemira, moguće se Svevišnjemu - koji taj čas (točnije, otkad mu „sina“ protjerasmo s planete), nije obraćao pažnju na ovaj zametnuti dio vasione - počelo snažno štucati, što se na Zemlji doživjelo kao nepojmljivo nevrijeme, praćeno intenzivnim udarima gromova. Spomenuti konstruktor androida AAI-101, uplašen nenadanom kanonadom s nebesa, prolio je kavu po tastaturi, poprativši to spominjanjem svih svetaca kojih se dosjetio, ni ne pomislivši na moguće uzroke nevremena kakvo još nikad nije doživio. Nije mu ni padalo na um, a teško da bi i njegovom netom svisnulom, nesavršenom projektu (kako od nesavršenog bića očekivati savršeno djelo?) da, ukoliko grmljavina zaista bješe „štucanje“ nekog tipa onkraj svemira, njemu pripadaju i sva autorska prava na ma što postojeće, stvoreno ili zamišljeno u univerzumu. Kakvu je nesreću imao preminuli (nazovimo to tako) AAI-101? Ne to što su mu otkazali ugrađeni procesori ili se nepovratno ugasilo srce – baterija koja ga je održavala živim – već u tome što su ljudi u njega i sklop njegove logike, ugradili vlastite sumnje i iracionalnosti. Da li je to android mogao spoznati? Teško, čime idem na ruku tvrdnjama vjernika svih fela, da ni mi ne možemo spoznati majstora čijih ruku smo djelo. U osnovi cijele muke našeg, ili dokazivanja naših proizvoda (poput umjetne inteligencije iz priče), moguće leži najsavršenija i na neki način najobuhvatnija – po opsegu primjenljivosti - od sviju znanosti i njen zloduh imenom Gedel, sa svoje dve dokazane „teoreme nepotpunosti“ s područja matematičke logike. Pojednostavljeno rečeno, stvar je u tome da u okviru neke konzistentne (doslijedne u izvođenjima tvrdnji iz svojih aksioma) matematičke teorije, postoje točne tvrdnje koje se ne mogu izvesti, odnosno dokazati u toj teoriji. To ne znači da su one u osnovi nedokazive, ali tek u nekoj „metateoriji“, koja obuhvaća onu, unutar koje izričemo nedokazive tvrdnje, što ustvari govori da ni jedna matematičko-logička teorija ne može istovremeno biti potpuna i konzistentna, odnosno – ne može se dokazati konzistentnost cijele aritmetike, već samo vjerovati u nju. Sad, generaliziramo li to (barem u ovoj priči), na cjelokupni opći ljudski svjetonazor, nemoguće je dokazati njegovu konzistentnost sadrži li on tvrdnju o postojanju Tvorca, ili pak o njegovom odsustvu. Možemo tek vjerovati u jedno od toga, a vjeru (bolje rečeno, uvjerenje) – sa naučnog, a ne iracionalnog gledišta – temeljiti na nizu pojedinačnih pojava i teorija iz kojih izvodimo objašnjenja za njih. Kako u teologiji, za razliku od znanosti, takvi dokazi ne postoje, to u racionalnih ljudi (sjetimo se, čovjek se „definira“ kao Homo sapiens), jača povjerenje u potonju. O takvim stvarima teolozi odvajkada vode besplodne rasprave, s čime evolucionisti problema nemaju. Spavaju mirno, čvrsto, a ukoliko već ne mogu zaspati, ne broje „anđele na vrhu igle“, već ovčice koje preskaču plotove.

Ladislav Babić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva