Ibrahim



Sviđa ti se? Javi ostalima!


Zaljubio bi se u svaku djevojku koja mu je pridavala zeru pažnje, u svaku koja bi mu poklonila lijepu riječ. Može se reći da Ibrahim nije bio sa ovoga svijeta i da su njegovi kao žar rumeni obrazi bili odraz njegove duše, ali to bi bila laž, vilinska romantika, fenomen koji je Ibrahima učinio onakvim kakav danas jeste. Ibrahim jednostavno nije znao sa ženama. Vjerovao je filmovima. Žene bi svirale, Ibrahim bi plesao.

Hodao sam po bezimenom sivom platou na Koševu i čudio se džamiji koja izgleda kao da će ju svakog momenta lansirati u svemir, kada sam vidio njegovo vatreno mesnato lice kako viri iz obližnjeg kafića.

„Darko!“ povikao je i mahnuo mi.

Kafić je bio omalen i plavkasto siv, ali imali su mekane futurističke stolice od kože, koje bi se blago spustile kada bi neko na njih sjeo. Ispuštale su duboko „css“. On je sjedio za stolom u sredini kafića. Pušio je cigaretu i glasno vukao dimove, kao da on i cigareta plaču za davnim vremenima. Sjeo sam na stolicu prekoputa njega. Css.

„Đe si ba Imran, šta se radi?“ upitao je i namjestio na lice melanholičan osmijeh.

„Bio sam na nekom obiteljskom sastanku. Ništa bitno. Šta je reć'? Izgledaš usrano.“

Otpuhnuo je veo gustog dima i gledao preko moga ramena, kroz izlog. Osvrnuo sam se i primjetio da je plato i dalje pust. Tri vrapca su preletjela preko obzora. Prvo bi se prepustili slobodnom padu, zatim par puta zamahnuli krilima i poletjeli sasvim dovoljno da se opet mogu prepustiti divnom padanju i struji zraka. Vratio sam pogled na Ibrahima.

„Ma ništa, brate, samo sam umoran. Dosadio mi je ovaj posao“, odgovorio je.

„Sigurno?“

„Sigurno.“

Pravio sam se da mu vjerujem i nastavili smo razgovarati o svakodnevnim temama. Predložio mi je da zajedno uđemo u posao snimanja žurki u noćnim klubovima. Moje vještine snimanja i montiranja videa bile su ništavne i on je to znao. Nije mu trebao partner u biznisu, trebalo mu je ohrabrenje. Unaprijed sam znao da od realizacije te zamisli neće biti ništa i zbog toga sam glumio zainteresiranost.

„Moramo početi nešto, dosadilo mi je konobarisanje“, govorio je.

„Da, da, da, sigurno“, odgovarao sam i žalio ga, žalio ga i odgovarao.

Neko vrijeme mi je iznosio svoje planove, a ja sam se pravio da sudjelujem. Iscrpili smo još par tema i odlučio sam da ću ubrzo poći. Obavijestio sam ga o svojoj nakani.

„Gdje ćeš ranije?“ upitao je i naglo povukao glavu unazad.

„Pišem priču, priča se neće sama napisati.“

„Ostani još malo, djevojka će mi sada doći. Niste se još upoznali.“

Živo me zanimalo kako ta djevojka izgleda, hoda i kreće se. Odlučio sam da ću ostati. A priča? Ima vremena za priče, mlad sam. O čemu ću pisati ako ne upoznam ljude i sjaj i vudu magiju života? Došla je nakon deset minuta i shvatio sam da je moja lijenost bila upravu. Bilo mi je drago što sam ostao.

Tromo se ušetala u kafić dok je Ibrahim usluživao goste na spratu. Prišla mi je vukući se po podu, kao da je magnetnom silom pričvršćena za jezgru Zemlje. Njeno tijelo me nije impresioniralo, njeno lice je bilo u najbolju ruku prosječno. Sjela je prekoputa mene, na stolicu do Ibrahimove, i pružila mi ruku. Ruka joj je visila u zraku kao kora od banane. Gledao sam je u oči dok smo se rukovali. Imala je luckaste, lude oči. Odmah mi se svidjela.

U početku smo razgovarali o tričarijama; fakultetima, naočalama i ostalim glupostima. Pridružio nam se Ibrahim i razgovor se pretvorio u zezanciju na njegov račun, što sam ja objeručke prihvatio, iako sam samome sebi govorio da sam ponovno prodao prijatelja i da bih trebao prestati sa šalom, jer svi ga ostali tako tretiraju, svi oni koji vrebaju slabiće, a ja ne želim biti taj gad, iako sada jesam.

Imala je zanimljiv smisao za humor. Kasnije mi je rekla da je podsjećam na glavnog lika iz filma „Split“, koji je čovjek u čijem mozgu živi sedam različitih ličnosti. Nije bila daleko od istine i zaboljelo me to što je rekla, osjetio sam ubod žalca u svojim prsima. Nespretno sam odglumio da me to nije dotaklo, što je ona primjetila.

Neko vrijeme smo šutjeli i gledali kroz zidove kafića. Djevojka se leđima okrenula Ibrahimu i zatražila od njega masažu, na šta je on bez pogovora pristao. Bilo mi je mučno gledati taj prizor, stoga sam kroz izlog promatrao plato. Kada je tretman završio, zatražila je kebab. Ibrahim je izletio iz trgovine kao gonjen i za par minuta se vratio sa kebabom u vrećici.

Nastavili smo razgovarati.

„Darko, šta ti misliš, da li je ovaj Ibrahim jedan običan delikvent?“ upitala je, cuclajući kašiku za kafu.

„I gori nego što misliš“, odgovorio sam.

„Znala sam!“ viknula je i podigla kašikicu u zrak kao pehar. „O tome ti ja pričam, bolan. On puši travu, jesi li to znao? Pušiš li ti travu?“

„Pušim. Ne sekiraj se, trava je u redu.“

„Jeste, za vas delikvente. Za nas, normalne ljude, nije uredu.“

Ibrahim je šutio. Ustao je sa stolice i pošao na sprat, kako bi naplatio račun gostima. Ostali smo sami. Moja početna slika o njoj topila se kao pokvašen akvarel. Šta reći, o čemu razgovarati? Je li red da ja počnem prvi?

Na sreću, ona je probila led. Uslijedio je arsenal pitanja o Ibrahimu. S kime se druži? Poznajem li ja Samira? Poznajem li Faruka? Što oni rade u studentskom domu? Mislim li ja da je uredu što jedan ozbiljan čovjek, koji planira porodicu, puši travu i druži se s tamo nekim probisvijetima? Tko je Amina? Zašto je on bio sam sa Aminom u sobi? Vara li je on? Sigurno je vara, zašto bi inače živio u domu? Jednom ga je čula kako spominje neku Senadu. Da, Senada je ta, sa Senadom ju je prevario.

Pokušavao sam je umiriti i objasniti joj kako Ibrahim jednostavno nije sposoban za nešto takvo, da zapravo i ne zna sa djevojkama. Bilo je nemoguće. Njena paranoja bi svaki put nadvladala moje napore. Darko Imran, jebeni medijator, uvijek tu da popravi situaciju, izliječi bolesne, pomiri posvađane. Šta je sa mojim potrebama? Gdje je moj psihijatar? Što ja tu radim, smirujem budući bračni par? Igram se sudca?

Ibrahim je sišao i vidio ju kako maše rukama i viče svoje teorije zavjere meni u facu. Zastao je na trenutak iza nje kao da želi da se vrati. Primjetila je moje oči kako bježe prema njemu i spustila ruke. Sjeo je do nje sa tvrdim izrazom na licu.

„Šta je sad, Irma, ha?“ upitao je blagim glasom.

Počela je histerizirati.

„Rekao mi je, sve mi je rekao! Sve znam! Znam za Aminu i za Senadu. Da, da! Darko mi je sve rekao!“ vikala je dok su joj luckaste oči isijavale u Ibrahimovu bradu.

„Ništa joj nisam rekao.“

Ibrahim spusti ruke na njena ramena.

„Znam da nisi brate, Irma voli da pravi scene.“

„Prevario me, sigurno. Ibrahim te nagovorio da mi slažeš“, rekla je. Oči su joj izgledale kao ping-pong loptice, kao da će svakog trena izletjeti iz duplji.

„Je l' vidiš šta ja proživljavam, brate? Je l' ti sad jasno?“ upitao je Ibrahim.

„Sve jasno“, odgovorio sam.

Rasprava se uvelike nastavila. Ona je vikala i mahala rukama, a Ibrahim ju je pokušavao umiriti. Povremeno bi je uhvatio za zglobove ruku i gledao u lice sa pohotnom ljutnjom u očima. Nije se dala razuvjeriti. Bila je sigurna da ju je prevario. Nakon deset minuta neprekidnog naklapanja, ustala se sa stolice, pokupila jaknu, digla nos i objavila Ibrahimu da je njihova veza gotova. Izjurila je iz kafića i promatrali smo njenu siluetu kako se gubi u sivilu platoa, postaje sve manja i manja.

Ostao sam još pola sata kako bih ga utješio i objasnio mu da mu je bolje bez nje i da bi mu samo zagorčavala život neprestanim kvocanjem. Uzalud. Vikao je kako ju voli i kako ne može zamisliti život bez nje. Kada se malo primirio, otišao sam i ostavio ga samog sa cigaretama i bezimenim platoom.

Te noći pokušavao sam napisati priču. Mobitel je čitavo vrijeme zvonio, poruke su stizale i borio sam se sa vlastitom rukom kako ga ne bih dohvatio. Na kraju sam se javio. Čuo sam Ibrahimov veseli glas sa slušalice.

„Brate, sve je uredu. Oporavio sam se.“

„Drago mi je. Tako treba. Pojela bi te živog.“

„Imam još jednu vijest za tebe.“

„Reci.“

„Zaljubio sam se.“

Prekinuo sam poziv i bacio mobitel u kut kauča.

Armin Korda



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva