Zloslut – Sahar



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Veliki problem na black metal sceni je robovanje formi i klišeima. Ako bolje poslušate, ogroman broj bendova zvuči potpuno isto – Sejtan, spali sve, mrzim svijet, corpsepaint i opet Sejtan, Sejtan i samo Sejtan – iste teme, isti rifovi, isti zvuk, isti imidž. Razumijem želju pojedinaca da zvuče baš kao njihovi idoli. Iako je to prihvatljivo do određene razine, bend koji sebe ozbiljno shvata i želi da ostavi traga, to mora da prevaziđe. Mainstream postoji i u black metalu, koliko god to pojedinima izgledalo čudno, i svi ti klon bendovi su dio istog. Zato pričam generalno, o većini. Tu i tamo, sa vremena na vrijeme, jave se bendovi koji naprave nešto drugačije, nešto izvan kalupa i van ustaljenih šablona. Zloslut sa „Sahar“ su uspjeli upravo to da urade. Nema potrebe da više okolišam. Ako ste u metalu, ako pratite domaću scenu, sigurno vam je poznato da su Zloslut izdali album pun iznenađenja. A što je iznenađujuće?

Ukratko rečeno, bend razmišlja i koristi vijuge. Zato sam uvod započeo sa referencama ka štancovanju i klišeima. Zloslut sa „Sahar“ su od klišea podaleko. Krenimo od najočiglednijeg – muzika. Iako u osnovi klasičan black metal, nakon imalo dublje analize i preslušavanja, čuju se detalji koji ne ostavljaju ravnodušnim nikoga. Tamo gdje drugi vrte ultra brza dva do tri rifa, Zloslut ubacuju melodijske elemente, sitne bubnjarske ukrase, za black metal neuobičajene gitarske igrarije i sklapaju pjesme od mnogo odvojenih detalja. Bend praktično sa svakom pjesmom ispriča po jednu zasebnu audio priču. Muzika je opora, jako suha na momente, dramatična do ekstrema i jedino pjesma „The Quest“ je muzički izdvojena od ostatka albuma i, tehnički, ona je melanž više ekstremnih pravaca objedinjenih u jednoj vrlo energetičnoj cjelini. Skidam kapu. Donekle i „Sahar“ pati od tipične muzičke black metal stereotipnosti, ali su se instrumentalisti i te kako i svojski potrudili da diverzitetom slušaocu ponude jedan proizvod pun detalja koji će održati pažnju uvjek visoko. Produkcija je takođe odlično urađena. Bubnjevi su snimani u Francuskoj, dok su ostali instrumenti i vokal snimani u Srbiji. Ne znam da li tehnički nije moguće dobro snimiti i bubnjeve u Srbiji, ali produkcija je na visokom nivou i dodaje cjelokupnoj više nego dobroj slici i atmosferi.

Drugo iznenađenje, i svakako najvažnije, leži skriveno iza tekstova. Opet se vraćam na početak ovog teksta i klišee, i opet ponavljam, Zloslut su se izdvojili debelo od ostatka ne samo domaće, već i svjetske scene. Već počev od samog naziva albuma („Sahar je staro Persijska reč za rano jutro ili zora. Predstavlja nov početak, ponovo rađanje“) jasan je nivo detalja kojem bend stremi. Teme koje obrađuju su ideje i učenja dalekoistočnjačke škole razmišljanja, filozofije i teologije, i nebo-zemlja je od prizemnog satanisanja većine black metal bendova, detalj koji mnogo govori o samom bendu. Forma, teme pjesama, oblik naracije, detalji … sve to upućuje na čovjeka, na bend, koji razmišlja, koji koristi svoje vijuge, versus impulsa osnovnog nagona, instikta i urođenog primarnog refleksa. Po meni je ovo najbitniji detalj na albumu, a koji je dobro oblikovan i uklopljen u muziku benda. Preporučujem da uzmete originalno izdanje albuma i čitate tekstove. Ko zna, možda i nešto naučite.

„Sahar“ je odraz uma koji luta, traži odgovore na vječna pitanja i nedoumice, a sa nepatvorenom mehanikom instrumentalnog sviranja, stvorio je album vrijedan pažnje i poštovanja.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva