Uplašeni i izgubljeni



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Stiglo je proljeće. Divno, divno proljeće. Svi su se pustili u svijet i kafane su ponovno izrešetane smijehom, terase kafića načičkane mravima koji se guše u barama Cedevite od limuna, glave nakićene RayBan cvikama, lijepe ptičice ponovno pjevaju i vrane su zašutjele, jarkozelenu travu njiše lijen povjetarac, dok sunce grije sasvim dovoljno da ne bude prevruće. Darko Imran je izlazio iz bifea Studentskog doma Bjelave. Metalno viseće stepenište cvililo je dok se Darko spuštao njime. Misli i pore obuzeo mu je samoprezir. Ponovno je proveo pola sata u društvu šačice ljudi i šutio na sve gluposti koje su izgovarali. Darko Imran je zbog toga sebe vidio kao beskičmenjaka i upravo je to uvjerenje bilo ugalj za peć samoprezira koja je buktala u njemu. Toliko puta je u društvu mijenjao oblike da je za sebe postao neopipljiv, apstraktan, što su bili eufemizmi koje je Darko koristio u odajama svog izmučenog mozga kako bi ublažio istinu - bio je slab, i zbog te slabosti sam sebi odvratan. Darko Imran zapravo nikada nije bio Darko Imran, osim kada bi ležao izvaljen na škripavom krevetu u svojoj sobi.
Uputio se prema trgovini kako bi kupio cigarete. Um mu je vraćao slike prethodnih pola sata, sada ih uljepšavajući tako da su pokazivale pravoga Darka, koji poznanike prekida kada bi izgovorili neku nebulozu, Darka koji za razliku od ovoga vodozemca ima stila, Darka kojeg je ovaj sadašnji zamalo ugušio svojom slabošću.
Osvrnuo se oko sebe.
Dvorište je bilo natrpano studentima; većina ih je sjedila na klupama zaklonjenim granama listopadnog drveća, dok su ostali užurbano hodali prema kapiji. Vojska vatrenih mrava, to su oni bili za Darka.
Ugledao je potiljak crne glave kako viri iznad zida kamenog amfiteatra u podnožju dvorišta. Bio je to Irfan. Odlučio mu je prići i uputio se kamenim stepenicama prema amfiteatru. Na putu je izmjenio prezriv pogled sa portirom koji je sjedio u svojoj kućici. Udahnuo je miris svježe trave i zaboravio na svoju slabost, bar na sekundu, tu bezobrazno kratku sekundu.
Irfan je napušen sjedio u sjeni hrasta. Na glavi je nosio sunčane naočale. Pored njega je stajala otvorena limenka Coca-Cole. Marihuana je učinila Sunce ugodnijim, travu mirisnijom, Coca-Colu ukusnijom i kamen udobnijim. Misli, misli su bile problem. Irfan se osjećao poniženo. Paranoično čudovište koje je marihuana probudila u njemu smatralo je da su mu se ljudi u bifeu smijali zbog njegove frizure. Nakon petnaestominutnog ubjeđivanja samoga sebe, odlučio je čvrsto, udario je željeznom rukom od stol u svojoj svijesti - njegova nova frizura bila je zanosna a svi ostali su kreteni bez imalo stila. Čuo je odjek koraka u svojoj blizini i podigao je naočale sa glave. Bio je to Darko Imran.  Obradovao mu se. Darko je znao slušati. Darko se nikada ne bi rugao njegovoj frizuri.
Ubrzo su obojica sjedili naslonjeni na kameni zid. Sunce je bilo u zenitu, ravno iznad njih. Bilo je ublaženo listovima hrasta i pružalo im je savršeno umjeren osjećaj topline. Razgovarali su a Irfan bi povremeno potegao Coca-colu iz limenke.
„Ne mogu vjerovat' kol'ka su govna ovi ljudi“, počeo je Irfan.
„Šta je bilo?“
Darko ga je posmatrao. Bio je lijep mladić, taj Irfan. Ten boje meda, crna kosa, smeđe oči. Izgledao je egzotično.
„Sad uđem u bife da kupim Colu, i znaš šta se desi? Znaš šta?“
Irfan se ustao i počeo mlatarati rukama. Izgledao je kao mršavi dupin koji je zaglavio na kopnu i klapara perajama.
„Smiju se, svi se smiju! Eto šta! A zašto?“
Pogladio se desnom rukom po kosi.
„Zato što sam proćelav! Eto zašto!“
Darko se nasmijao.
„Nitko ne misli da si proćelav. Dobra ti je frizura.“
Irfanovo lice se razvuče u široki osmijeh i na obrazima mu se pojaviše rupice. Ponovno se pogladio po kosi. Ovaj puta je to ličilo na milovanje. Sada se osjećao trijumfalno i bio je ponosan na svoju novu frizuru, kao i na svoju sposobnost da procijeni njen kvalitet.
„Jel' tako? Znao sam da je dobra. A ti se razumiješ u frizure, Darko. Znao sam ja. Oni nemaju pojma.“
„Nemaju Irfo, ništa oni ne znaju.“
Darko se sa Irfanom družio iz sažaljenja. Njegovu paranoičnost, bipolarnost i škrtost trpio je iz sažaljenja. Ipak, bilo je neke dobrote u njemu, iako ju je rijetko kada puštao na površinu. Sažalijevao ga je onako kako se sažalijeva mršavi pas lutalica. Jednoga dana mogao bi iz straha ugristi ruku koja ga hrani, ali ipak ga hranite jer u vama budi sažaljenje.
Irfan tada sjede i nasloni glavu na Darkovo rame. Dva dječaka izgubljena u svijetu odraslih, njihovi strahovi peku se na suncu, njihovi karakteri ugušeni slabošću i obmanama i dimom marihuane, njihova duša vatrena i živa i šarena unatoč svemu - ta dva dječaka sjedila su na hladnom betonu amfiteatra, naslonjeni jedan na drugog. Irfan nakon par trenutaka skoči na noge i demonstrativno stade ispred Darka.
„Znam šta ću im napraviti!“, viknuo je poslavši svoj kažiprst u atmosferu, kao raketu.
„Šta?“
„Idem sad u bife i kupit ću još jednu Colu. Budu li se smijali, slijedi show! Show će Irfo da im napravi.“ Zvučao je odlučno i oči su mu luđački zasjale.
„Ne budi lud, niko se ne smije tvojoj frizuri. Sjedi.“
„Neću da sjedim!“, viknuo je. „Idem sad tamo da im pokažem ko je Irfo!“, rekao je i uputio se prema bifeu brzim korakom. Darko je promatrao njegovo mršavo tijelo kako se uvija poput rasplesane kobre u hodu. Bio je siguran da Irfo neće napraviti ništa, ali ipak je htio vidjeti kako će taj fijasko izgledati izbliza. Ustao se i uputio za Irfom laganim korakom. Još jednom je pogledao u portira, ovaj puta sa dozom srdžbe u pogledu, srdžbe koja je udarila portira u leđa poput biča. Portir je nepomično piljio u TV ekran u svojoj kabini. Kada se okrenuo, Irfana više nije bilo. Nikakav dodir milog vjetra, ljubavni ugriz toploga sunca ili potencijalno pakosni smijeh vršnjaka nije mogao spriječiti tog dječaka boje meda u njegovoj namjeri. Darko je potrčao za njim.
Otvorio je vrata bifea i zastao na ulazu, zadihan. Bife je bio pun studenata i većina ih se smijala. To ne bi bio problem, Darku to nikada nije ni bio problem, neka ih, neka se smiju, briga me za njih, neću ništa da imam sa njima. Sada je to bio problem ekstremnih razmjera. Sada je paranoični dječak boje meda stajao ispred frižidera sa limenkom Coca-Cole u ruci, stiščući pesnicu desne ruke dok panično gleda po bifeu. Stajao je tako otprilike minutu, tresući se i histerično razgledavajući hordu vatrenih mrava, mrzeći ih i plašeći se njihove reakcije u isto vrijeme. Bacio je limenku u frižider i staklo se urušilo poput zgrade zahvaćene potresom. Potrčao je prema izlazu i u trku povukao plazmu koja je visila na zidu. Plazma je pala po širokom stolu za kojim je sjedilo oko desetak studenata, zamalo zdrobivši njihove glave. Darko je istrčao iz bifea prije Irfana i pobjegao lijevo, prema stadionu. Irfan je pobjegao u svoju sobu.

Te noći su se pozdravili i Darko mu je pomogao da spakuje kofere. Znali su šta očekuje Irfana. Obojica su plakali okrenuti leđima jedan drugom.
Sutradan je Irfan izbačen iz studentskog doma. Darko ga je posmatrao sa prozora kako sjedi na koferu i čeka taksi. Nije postojao način da mu pomogne. Gledao je suznim očima to mršavo tijelo, svog mršavog psa lutalicu, jedina osoba na svijetu koja je bila uplašenija od njega samoga i tako postala njegova utjeha i jedini plamičak snage koji je imao. Darku je bilo žao Irfana, ali više mu je bilo žao samoga sebe. Irfo je otišao i ostavio ga samoga da živi sa svojim strahovima, pleše sa njima u tami svoje sobe, leži leđima izvaljen na krevet i pilji u plafon. Darko ga je volio despotski, onako kako se voli osoba vama podređena. Volio ga je zato što je bio slabiji i uplašeniji od njega samoga i tako dozvoljavao Darku da osjeća svoju moć i kontrolu. Pogledao je još jednom u taksi koji je odlazio. Bacio je cigaretu sa prozora i čekao kada će se njen žar odbiti od haubu jednog od automobila na parkingu.

Armin Korda



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva