Rastanak na granici razuma



Sviđa ti se? Javi ostalima!

„Naravno! Za bolje bih se mijenjao. Odmah i sad. I nikad, vjerujte, nikad ne bih propitivao moralnost takve odluke. Što je tu je. Bilo kako bilo, još uvijek je i bit će upravo onako kako je i dosad bilo. Isto, bezlično, bez veze, dosadno, dosadno, dosadno.“ – mrmljao je Sebastijan i nitko ga nije slušao. Mrmljao je tako danima sebi u bradu na ulici ispred izloga nekad poznate zalogajnice. Ljudi su izgubili interes, posao, redovne prihode i ona se jednostavno zatvorila.

„Oprosti, imaš li sitnog. Nisam već danima ništa jeo.“ – pitao je Sebastijan slučajnog prolaznika. Stvarno slučajnog, jer tim djelom grada više nitko ne prolazi. Tim djelom grada ni psi ne prolaze. Kuće su napuštene. Kroz otvorene, razbijene prozore kiše padaju, natapaju parket i pljesnive zidove… a vjetrovi? Vjetrovi ko vjetrovi nemilosrdno unutrašnjošću prolaze. Ljuljaju polupane lustere, huču i pomiču iskidane zavjese, koje, ovisno o smjeru vjetra, poput ratničkih zastava vijore u svim smjerovima i proizvode prepoznatljiv zvuk očaja za izgubljenim dušama ognjišta.

„Oprosti čovječe, pitah te nešto, a ti samo tako, pored mene prođeš. Ni ne svrneš pogled. Ne pogledaš me onako samilosno, ljudski. Što ti je i u što se to pretvaraš. I ti kao ja možeš postati nitko i ništa. I ti… već sutra, već sada možeš postati tek sjena onog što si nekad bio.“ – reče Sebastijan, i nastavi gunđati i škrgutati prevelikim zubalom, kojeg je „ukrao“ nekom jadniku, koji ga je, bit će slučajno zaboravio na noćnom ormariću u staroj drvenoj kući na broju 22. Ustvari izvadio ga je iz usta tom istom jadniku koji je netom prije skončao pod naletom teretnog vozila za prijevoz službenih dokumenata nekog tamo nepoznatog državnog službenika u uredu visoko pozicioniranog političara.

„Nemojte zamjeriti dobri čovječe. Stvarno vas nisam osjetio. Kao što vidite, a pretpostavljam da vidite, ja sam očne jabučice prodao dobrotvornoj zakladi za napredno istraživanje i promicanje dalekovidnosti. Samo tražim onu staru zalogajnicu. Tražim njušeći, jer nos još uvijek nisam prodao i to mi je jedino preostalo. Prstne jagodice toliko su mi ispucale, da jednostavno moram nositi rukavice. Raspucala koža koja neuredno s prstiju visi, pretpostavljam nije baš ugodan prizor i ljudi se s opravdanjem zgražaju. Priznajem, već dugo nisam osjetio onaj miris prženih mesnih okruglica u dvostruko koncentriranom crvenom umaku, spravljenom od generički modificiranih rajčica s odgođenim zrenjem, koji okusom neodoljivo podsjeća na riblju bljuvotinu.“ – reče Albert uljudno se naklonivši nepoznatom čovjeku.

„Tu je. Tu odmah iza mene, samo već neko vrijeme ne radi. Posljednji vlasnik umro je od trovanja, a ljudi iz susjedstva su, svi do jednog za njim otišli. Ured državne uprave za preispitivanje vjerodostojnosti izgovorenih političkih stavova, prijedloga, prologa, monologa i ostalih uzročno posljedičnih tričarija, prije i poslije ustoličenja podobnih podobnika u udobne fotelje presvučene kožom klokana, preselio je u novoizgrađeni Tower Centar One Erection na Trgu žrtava svih žrtava, prošlih, sadašnjih i budućih režima. Dakle, tu je i nema ga. Jebi ga… Ups! Hejbi ga čovječe, uzalud si prodao očne jabučice. Ako želiš, prodam ti jednu svoju za taj kaput od baršuna. Tako mekog Blue Velvet Underground Lynchovskog baršunastog baršuna. Ako razumiješ i… naravno, ako želiš.“ – predloži Sebastijan premećući po prstima, ukiseljenu svinjsku očnu jabučicu.

„Možda! Ali ne danas. Danas sam odlučio još uvijek njuškati uokolo u svom kaputu od plavog baršuna.“ – reče Albert, izvadi nož i upakira ga Sebastijanu ravno kroz želudac u slezenu.

„Rekoh kako mi je njuh jedini preostao, a njega sam do savršenog savršenstva razvio. Ali … kao i obično, nitko me nikada ne sluša.“ – razočarano prozbori Albert, njuškajući Sebastijanove posljednje hroptaje crvenih balončića. Puf… puf… pufali su pucajući crveni mali balončići pri svakom izdisaju bojeći bljedunjavo lice šokiranog Sebastijana.

„Ali, ali… ova svinjska jabučica, očna, hejbena očna jabučica… nije za vas, nju sam… namjeravao onako gladan, navečer, prije spavanja izjesti.“ – prestravljen prizorom upakiranog noža u vlastitu slezenu hropćući reče Sebastijan i zahvali se samilosno nepoznatom čovjeku.

„Zovem se Albert i briga me za vas i vaše potrebe, vaš grad i urede državne uprave. Za vaše zahvale i crvene balončiće, smrdljive koncentrirane umake i mesne okruglice. Sad je sve ionako moje. Samo moje! I oči i cipele, mjesto pod suncem koje se već danima skriva od nacije i svi otvoreni prozori i zavjese. Sve je… moje.“

Igor Petrić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva